Skip to content

Lekarka se venčala u Kantabriji sa velom u obliku kapuljače: „Nisam htela tradicionalni veo, nije me predstavljao”

1 min. čitanja
Podeli
Lekarka se venčala u Kantabriji sa velom u obliku kapuljače: „Nisam htela tradicionalni veo, nije me predstavljao”

Noelija i Alfonso upoznali su se na prvoj godini Medicinskog fakulteta, a veza im je počela 2014. godine, kada su oboje bili na drugoj godini. Od tada dele i život i profesiju: prvo u Ovijedu, gde su počeli da žive zajedno dok su učili za specijalizaciju, pa u Madridu, gde su proveli četiri godine kao specijalizanti. Kada se i to završilo, Alfonso ju je zaprosio posle pešačke ture na Monte Perdido. „Nisam imala gde da pobegnem”, priča ona sa osmehom.

Haljina koja nije bila ono što je zamišljala

Do dizajnera Luisa Infantesa stigla je preko bliske drugarice, koja je već šila kod njega i pamtila to iskustvo kao lepo. „Moja prvobitna ideja bio je kvadratni dekolte, nešto sasvim drugačije od konačnog modela”, priznaje mlada. Sa svakom probom ideja se menjala. Infantes je proučio njenu siluetu i predložio otvoreni dekolte koji ističe liniju ključnih kostiju, sa nežnim vezom i posebnim leđima. Ona je odlučila da mu veruje, i na prvoj probi prototipa od pamučnog platna, na kome se doteruju volumen i pad pre nego što se seče pravi materijal, shvatila je da nije pogrešila.

Nije uvek bilo lako zamisliti rezultat, jer je haljina rasla ručno, deo po deo. „Od prvog trenutka su mi ponavljali da imam poverenja u proces”, kaže. Jednu rečenicu dizajnera pamti i danas: „Postaćeš svesna kakvu haljinu nosiš na dan venčanja i kada vidiš fotografije.” Priznaje da je bio u pravu.

Veo u obliku kapuljače

„Nisam htela tradicionalni veo, ni da idem pokrivena, jer me to nije predstavljalo. Ali kada mi je Luis stavljao velove na probama, tada sam se zaista osećala kao mlada”, priča Noelija. Iz te protivrečnosti rodilo se rešenje: veo u obliku kapuljače, koji se izdvaja od klasičnih modela. Minđuše ovalnog oblika u art deko stilu poklonila joj je majka i slagale su se sa oblikom veza na haljini. Buket je bio od njenog omiljenog cveća, hortenzija, u kombinaciji sa kalama. Za žurku je, u poslednjoj nedelji pred svadbu, odlučila da ima i drugu haljinu, kako bi mogla da igra do kraja bez straha da će isprljati venčanicu.

Za šminku i frizuru, dve stvari koje su je najviše brinule jer je svadba bila daleko od kuće, tražila je po društvenim mrežama. „Bilo mi je vrlo jasno da želim da se osećam kao ja, a ne da izgledam maskirano samo zato što sam mlada”, kaže. Izabrala je prirodnu šminku sa sjajem, a šminkerka joj je preporučila i frizerku.

Crkva izgrađena novcem donetim iz Amerike

Venčali su se 20. juna, u crkvi San Martin u malom selu Sigvensa u Kantabriji, hramu izgrađenom bogatstvom „indijana”, čoveka koji je otišao u Ameriku, obogatio se i vratio u rodni kraj. Makedonsko uho tu priču zna napamet iz pečalbarskih sela. Zatim su slavili na imanju Casería de la Mar u Komiljasu, u parku prirode Ojambre, sa Pikos de Europa u pozadini. Dekoracija je bila jednostavna, sa narandžastim gerberima kao jedinim akcentom, da ne bi prirodi oduzela scenu.

Oboje žive u Madridu i sve su organizovali sami, izdaleka i bez organizatora venčanja. „Između posla i dežurstava pripremali smo detalj po detalj. Na kraju, uz guranje u poslednjoj nedelji, sve je ispalo čak i bolje nego što smo zamišljali”, kaže Noelija. Nije bilo svadbe bez iznenađenja: dok je išla ka oltaru, spala joj je podvezica koju joj je poklonila Alfonsova tetka, prema porodičnoj tradiciji. Skoro niko nije primetio, a danas je to uspomena kojoj se smeje.

Dvoje lekara, dežurstva umesto organizatora, haljina koja se menjala sa svakom probom. Svadba nije bila savršena po spisku, ali je bila njihova. Na Balkanu, gde je svadba ozbiljna stvar, to je možda najbolji savet: ne oblači se kao neko drugi na sopstveni dan.