Skip to content

Kuća Kristine Dvernicke u dolini Loare: poljska aristokratkinja, mural sa imenom pokojnog supruga i kuhinja u poljskoj keramici

1 min. čitanja
Podeli
Kuća Kristine Dvernicke u dolini Loare: poljska aristokratkinja, mural sa imenom pokojnog supruga i kuhinja u poljskoj keramici

Kristina Dvernicka ne voli minimalizam. Ne voli ni kuću koja liči na starinarnicu. Njen dom u dolini Loare, seoska kuća iz 18. veka sa delovima koji navodno potiču još iz srednjeg veka, nešto je treće: mesto gde umetnost, zanat i poljski folklor žive pod jednim krovom, a svaki predmet koji je višak - odlazi. „Nije konvencionalna”, kaže ona za kuću. To je najblaži opis.

Aristokratsko poreklo, socijalističko detinjstvo

Dvernicka potiče iz dve poljske porodice: Radzivil po majci, Milevski po ocu. Majka joj, Kristina Radzivil-Milevska, slikarka je poznata po smeloj upotrebi boja. Otac joj, Jan Milevski, bio je istoričar sa velikim darom za crtanje. Njena heroina je baka po majci, koja je tokom rata spasila mnogo Jevreja i dobila titulu Pravednik među narodima. Njeno ime je upisano u Jad Vašem u Jerusalimu.

Odrasla je u komunističkoj Poljskoj i detinjstvo pamti kao jednostavno, srećno i skromno. Pošto su se ukrasni predmeti, platna i nameštaj teško nalazili, porodica je mnogo toga pravila sama. Ta navika - da prepraviš, da prenameniš, da ponovo iskoristiš - kaže, oblikovala joj je ceo stvaralački pogled. Koliko naših baka nije samo šilo zavese i pretvaralo tegle u vaze?

Od restauracije tapiserija do Pariza

Karijeru je počela u odeljenju za restauraciju tekstila u Kraljevskom zamku u Varšavi, a osam godina je restaurirala tapiserije u jednom varšavskom muzeju. Godine 1989, malo pre pada Berlinskog zida, radila je sa jednim od osnivača „Solidarnosti” na prvim slobodnim izborima u Poljskoj. Godine 1993. sa partnerom je osnovala firmu za unutrašnje uređenje u Varšavi i otvorila prodavnicu: nameštaj od gvožđa i drveta po meri, tapacirani komadi u poljskom lanu po uzoru na engleske i francuske sofe, poljske staklene vaze pretvorene u postolja za lampe sa abažurima koje je slikala njena sestra.

Godine 2004. preselila se u Pariz sa suprugom Stanislasom i decom. Za njega je to bio povratak - Stanislas je 1990. došao u Poljsku iz Francuske. Za nju i decu, prvi život van Poljske. Danas radi kao dekoraterka u Parizu, sarađuje sa Madame d'Ornano iz Maisons Sisley, pravi kolaže i pomaže udruženja koja pomažu ljudima koji žive na ulici ili u teškom siromaštvu. Život „između dva različita sveta” smatra obogaćenjem.

Kuća puna porodičnih slika

Porodica u kući na Loari živi petnaest godina. Ima pet velikih spavaćih soba i četiri kupatila, a u poslednjem delu uređuju se šesta spavaća soba i još dva kupatila. Dnevna soba je mesto za čitanje i razgovor sa porodicom i prijateljima. Tu su kamin i dela njene majke i sestre, Elžbjete Radzivil, slikarke koja pravi ručno oslikane abažure i radi sa poetskim motivima, među njima i leptirima.

Dnevna soba dece sa ručno oslikanom panoramskom tapetom

Najličniji detalj je u dnevnoj sobi dece, preuređenoj pre oko dve godine. Kristina i sestra su ručno oslikale panoramsku tapetu na zadnjem zidu, kao iznenađenje za sinove i njihove prijatelje. Na muralu je nacrtana kuća, a na njenom krovu, pored imena porodice, napisano je i ime pokojnog supruga. Nije spomenik. To je način da on ostane deo svakodnevice.

Kuhinja u poljskoj keramici

U kuhinji provodi mnogo vremena kuvajući. Na stolu stoji servis za doručak od poljske keramike, a suprug je dizajnirao porcelanski servis za večeru, proizveden u fabrici u Kini. Trpezarija ima dvostruku ulogu: tu dočekuje goste na večeri, a kada gostiju nema, pretvara je u radionicu za kolaže i raširi materijal po celom stolu.

Kuhinja sa servisom za doručak od poljske keramike

Kada vreme dozvoljava, ručkovi su u bašti, a biljke unosi unutra kako bi se bašta i kuća stopile u jedno. Ima i mali kutak za čitanje, stepenice koje vode na sprat i leptire kao ukras. Sinovi Konstanten, Ferdinan i Antoan smeju da dodaju svoje detalje, ali celinu čuva ona. Svaka soba je drugačija, ali kuća se drži zajedno kroz boju i šare.

Li Radzivil i Džeki Kenedi

Porodična priča ima i američku stranu. Dvernicka je unuka Stanislasa Radzivila, brata njenog dede i jednog od supruga Li Radzivil. Sa Li se srela dva puta, a bliska je sa njenom ćerkom Tinom, prvom rođakom svoje majke. Lijeva sestra, Džeki Kenedi, cenila je slike njene majke i kupila jednu neposredno pre smrti.

Okolo su šuma, ptice i čist vazduh, a i pas koji traži šetnju. Kuća je topla, elegantna, živa i puna iznenađenja, kako je opisuje sama vlasnica. Lekcija za svakoga ko uređuje dom, bio to zamak ili stan od 60 kvadrata na Aerodromu, važi podjednako: ne kupuj da bi popunio prostor. Čuvaj ono što ima priču - i baci ono što je višak.