Skip to content

Hag presudio vrhu OVK: 81 godina zatvora za četvoricu, ali zločini protiv čovečnosti nisu dokazani

1 min. čitanja
Podeli
Hag presudio vrhu OVK: 81 godina zatvora za četvoricu, ali zločini protiv čovečnosti nisu dokazani

Specijalni sud u Hagu danas je izrekao prvostepenu presudu protiv četvorice bivših vrhunskih ljudi OVK. Hašim Tači, bivši predsednik Kosova, dobio je 25 godina zatvora. Jakup Krasnići takođe 25. Kadri Veselji 18. Redžep Selimi 13. Ukupno 81 godina za ljude koji su dvadeset pet godina prikazivani kao osnivači jedne države.

Optužnica je imala deset tačaka: progon na političkoj i etničkoj osnovi, nezakonito hapšenje i pritvaranje, nečovečno i surovo postupanje, prisilni nestanci, mučenje i ubistva. Poprište zločina, prema optužnici, bilo je 42 nelegalna pritvora OVK na Kosovu i u severnoj Albaniji, kroz koje je prošlo oko 407 pritvorenika, a najmanje 102 od njih su ubijeni. Period je mart 1998 - septembar 1999.

Brojke koje je sud utvrdio kao dokazane

Sudija Čarls Smit, Amerikanac koji je predsedavao većem, nije se kretao u opštim mestima. Panel je zaključio da su pripadnici OVK između aprila 1998. i 20. juna 1999. proizvoljno lišili slobode najmanje 385 lica, držanih u pritvorskim objektima u 14 kosovskih opština i na nekoliko lokacija u dve oblasti u severnoj Albaniji. Od njih, 348 je bilo podvrgnuto surovom postupanju, a 303 mučenju. Za najmanje 98 lica sud je utvrdio da su ubijeni.

Deo iskaza koje je sud saslušao težak je za čitanje. U jednom od objekata bila je zatvorena beba uzrasta od 12 do 14 meseci. U drugom, dečak od 14 godina. Jedan čovek od 70 godina bio je pretučen do tačke kada mu je lice bilo potpuno smrskano. Najmanje sedam zarobljenika držano je vezano lancima. Među pritvorenima je bilo žena, dece, poljoprivrednika i nastavnika, hapšenih na osnovu glasina da su sarađivali sa Srbima, bez dokaza i bez postupka.

Ono što tužilaštvo nije dokazalo

Presuda nije potpuna pobeda tužilaštva i ta nijansa je važna, jer će se u Prištini već čitati selektivno. Sud je zaključio da tužilaštvo nije dokazalo van razumne sumnje da je postojao sistematski ili širokorasprostranjen napad na civilno stanovništvo, odnosno nije potvrdio kvalifikacije za zločine protiv čovečnosti. Dela su kvalifikovana kao ratni zločini, što je drugačija pravna težina. Sud je takođe utvrdio da se događaji posle 20. juna 1999. godine, kada je sukob završen, ne mogu tretirati kao ratni zločini.

Smit je rekao i ono što će najviše biti ignorisano: suđenje se ne odnosi na legitimitet OVK, niti na njen cilj nezavisnog Kosova, već isključivo na ličnu odgovornost optuženih. To je formulacija koja istovremeno vezuje ruke i Beogradu i Prištini - i zato je niko neće citirati u celosti.

Suđenje pod pritiskom

Brojke samog procesa govore koliko je bio težak: 273 saslušana svedoka, preko 5.400 prihvaćenih dokaza, 156 žrtava uključenih u postupak, skoro 30.000 strana transkripta. Ali najteža rečenica u celom današnjem čitanju nije se odnosila na zločine, već na uslove pod kojima se sudilo. Smit je saopštio da je suđenje vođeno „u kontekstu stalnog zastrašivanja svedoka”, da su više svedoka tužilaštva povukli prethodne izjave, izbegavali da pomenu osnovne činjenice, lagali pred panelom ili recitovali naučene rečenice.

Ako to znamo i ipak mislimo da je pravda funkcionisala normalno, onda nismo čitali šta piše. Zastrašivanje svedoka nije incident na marginama procesa - to je sistem koji je radio paralelno sa njim, u godinama kada je Priština punila trgove bilbordima ljudi koji su čekali presudu.

Zašto se ovo čita i iz Skoplja

Pravni princip koji je Hag danas ponovio jeste da je odgovornost lična, ne kolektivna - i da pobednička strana u jednom sukobu ne dobija amnestiju za ono što je radila dok je pobeđivala. To je princip koji je ceo Balkan naučio na teži način, i koji se svakih nekoliko godina ponovo zaboravi.

Presuda je prvostepena i sledi žalbeni postupak. Ali po prvi put, posle dvadeset pet godina, četvorica ljudi koji su bili vrh jedne oružane organizacije nose brojke sa godinama pored svojih imena. Pitanje koje ostaje nije pravno, već političko: koliko će regiona zaista pročitati obrazloženje, a koliko će ga samo spakovati kao potvrdu onoga što je već mislio?