24. maja, na Dan svesslovenskih prosvetitelja, premijer Hristijan Mickoski otvorio je centralne proslave u Ohridu obraćanjem na svečanoj akademiji u crkvi "Sv. Sofija". Tema: "Od pisma do večnosti". Program je uključio i polaganje cveća na spomenik Kirilu i Metodiju na ohridskom keju.

Identičan raspored jednoobraznog dana - nekoliko govora, ceremonija, fotografija - ponavlja se svake godine već decenijama, sa istim izjavama od različitih političkih figura. I ovo je jedna godina u kojoj se ništa nije desilo mnogo različito. Ipak, uprkos tradicionalnom ritmu, ovog puta svečanosti dolaze u trenutku kada je makedonski jezik ponovo predmet političkog pritiska od strane EU pregovaračkog procesa sa Bugarskom.

Predsednica Gordana Siljanovska-Davkova u čestitki istakla je da "jezik nije samo zbir reči, već kolektivna memorija, kod vrednosti i pripadnosti koje jedan narod prenosi kroz vreme". Spiker parlamenta Afrim Gaši poveo je delegaciju u Vatikan za slične proslave, a iz opozicijskog SDS-a lider Venko Filipče podsetio je da "niko ne može da ugrozi ono što je međunarodno potvrđeno" u vezi sa makedonskim jezičkim pravima u EU.

Pitanje koje svi zaobilaze u ovim govorima: ako je jezik zaista "priznat i zaštićen", zašto se svake godine ova rečenica ponavlja sa takvom upornoću? Priznanje nije nešto što traži svakodnevnu reafirmaciju - to je nešto što ili postoji ili ne. Što više se ponavlja, što više izgleda kao da uveravamo same sebe u nešto što nije sigurno.

Svečane akademije u Ohridu imaju svoju ulogu - kulturnu, duhovnu, simboličnu. Ali kada politički vrh stoji pred istom crkvom sa istim tekstom već 15 godina, građani imaju pravo da pitaju - šta je zaista novo? I ako ništa nije novo - možda je to upravo poenta.