Skip to content

Vučić ih odbio za Podgoricu - 20 godina nezavisnosti za Crnu Goru, i dalje bol za Beograd

1 min. čitanja
Podeli

Crna Gora prilazi 20-godišnjici obnove svoje nezavisnosti u 2026. godini, i već šalje pozive za proslavu. Jedan od njih stigao je i do Beograda. Aleksandar Vučić, pitan od novinara, odgovorio je bez prevelikog manevrisanja: "Naravno da u tome neću učestvovati. Da slavim otcepljenje - bilo bi me sramota."

Rečenica nije diplomatska greška. To je politička pozicija namerno izgovorena. Dvadeset godina od obnove crnogorske nezavisnosti (maj 2006.) je godišnjica za koju Podgorica hoće da napravi spektakl - ali u Beogradu se taj datum još uvek ne čita kao praznik, već kao rastanak. Vučić je to rekao svom susedu bez prevelikih omotača.

Kontekst je važan. Odnosi između Srbije i Crne Gore poslednjih godina kreću se između studenog mira i otvorenih tenzija - sa Srpskom pravoslavnom crkvom, sa pitanjima dvojnog državljanstva, sa stavovima o sankcijama prema Rusiji. Milojko Spajić sada vodi crnogorski kabinet sa proevropskom agendom, ali istorija 2006. još uvek tinja u srpskoj politici kao otkinut prst.

Vučić je iskoristio novinarska pitanja da se nadoda i na drugom frontu. Govorio je o NIS-u (Naftna industrija Srbije) - izjavljujući zadovoljstvo da ima više zainteresovanih kupaca i da dvojica od njih imaju "oko dve milijarde evra" spremnih. Tu je namera jasna - signal ka Moskvi, signal ka Briselu, i signal kod kuće: nikakva cena nije previsoka ako se obezbeđuju pozicije pred izbore.

Za izbore, Vučić je govorio bez previše romantike. Prihvatio je da je u "poziciji gubitnika" dok opozicija uživa u "win-win" scenariju, i da će na kraju rešiti građani. To je za političara u njegovoj poziciji čudno čuti - ali Vučić je prepreden da ne zna da takva retorika u medijima stvara iluziju smirenosti, dok se u pozadini grade pozicije.

Za balkanske čitaoce priča ima nekoliko slojeva. Prvi: da će proslava u Podgorici biti još jedna stavka u katalogu regionalnih tenzija, ne pomirenja. Drugi: da Vučić ponovo demonstrira da se u srpskoj politici otcepljenje Crne Gore i dalje čita kao "tragedija", a ne kao "presuda istorije". I treći - da sve manje vladajući političari u regionu rizikuju da pošalju simboličnu delegaciju, čak i kada ih to diplomatski primorava. Balkan govori prisustvima i odsustvima. Ovog puta, odsustvo će govoriti glasno.