Skip to content

Kurdi su dobili jezik, izgubili vojsku: Pola veka autonomije zavrsilo je jednim dekretom

1 min. čitanja
Podeli
Kurdi su dobili jezik, izgubili vojsku: Pola veka autonomije zavrsilo je jednim dekretom

Kurdski komandant Mazlum Abdi saopstio je kraj recenicom koja zvuci administrativno, a zapravo zatvara pola veka nade: „Faza integracije vojnih, bezbednosnih i administrativnih institucija u nacionalne drzavne institucije je zavrsena i zakljucena.”

Prevedeno sa diplomatskog na ljudski: kurdska autonomija u Siriji vise ne postoji. Vojska, bezbednost i uprava sliveni su u sirijsku drzavu.

Put dotle poceo je sporazumom u januaru 2026. izmedju Abdija i sirijskog predsednika Ahmeda al-Sarae - sporazumom postignutim nakon sto su oruzani sukobi Kurdima oduzeli znacajnu teritoriju na severu. Znaci ne radi se o pregovorima izmedju ravnopravnih strana. Radi se o uslovima koje pise onaj ko drzi vise zemlje.

Sta su dobili zauzvrat

Formalno - nesto sto nikada nisu imali. Al-Saraa je izdao dekret kojim se priznaju kurdska nacionalna prava, a kurdski se odredjuje kao sluzbeni jezik. To je presedan od osamostaljenja Sirije 1946. naovamo. Kurdski funkcioneri dobili su mesta u pokrajinskoj upravi i na vojnim pozicijama.

Prakticno - vladine snage preuzele su kontrolu nad strateskim gradovima i naftnim poljima. Procitajte tu recenicu jos jednom i stavite je pored priznavanja jezika. Jezik za naftu.

Analiticar Mutlu Civiroglu rekao je ono sto diplomate izbegavaju: „Gorak kraj... vojna sila koja je bila veoma uspesna, koja je imala pobede nad Islamskom drzavom i kojoj su se mnogi divili, nazalost prestaje da postoji.”

Saveznik koji je otisao prvi

SAD, nekadasnji saveznik Kurda u ratu protiv Islamske drzave, prebacile su preko 5.700 pritvorenika iz logora pod kurdskom kontrolom u Irak. To je logistika odlaska - kada partner podigne svoje obaveze pre nego sto podigne svoje vojnike.

Kurdi cine oko 15 odsto stanovnistva Sirije i decenijama su ziveli pod represijom i kulturnim ogranicenjima. Sada imaju sluzbeni jezik i nemaju svoju vojsku. Neko ce to nazvati napretkom.

Balkan poznaje ovu scenu i predobro. Obecanja se pisu na papiru, granice se crtaju silom, a medjunarodni partner koji je sve garantovao ostaje samo dotle dok mu se isplati. Pitanje koje ostaje nije da li dekret vazi danas - nego ko ce ga braniti kada vise ne bude imao ko.