Skip to content

Šuma se napaja iz magle, a pastiri vekovima razgovaraju zviždanjem: šta ima na ostrvu koje svi zaobilaze

1 min. čitanja
Podeli
Šuma se napaja iz magle, a pastiri vekovima razgovaraju zviždanjem: šta ima na ostrvu koje svi zaobilaze

La Gomera je drugo po veličini najmanje ostrvo Kanara i najlakše ga je propustiti. Tenerife je do njega, glasan i pun, a trajekt između dva ostrva ide nekoliko puta dnevno. Upravo zato je La Gomera ostala ono što druga ostrva više nisu - mesto gde nema šta naročito da se radi, i to je poenta.

Centar ostrva drži Nacionalni park Garahonaj, zaštićen kao rezervat biosfere UNESCO. Ono što raste unutra je laurisilva - vlažna šuma sa maglom koja je na ovim geografskim širinama postojala još pre ledenog doba. Lovor, til, bršljan i faja, stabla obavijena mahovinom, paprat do kolena i magla koja se ne diže ceo dan.

Šuma se napaja iz oblaka

Ova šuma ne živi od kiše, već od magle. Grane i lišće hvataju vlagu iz atlantskih oblaka koji se penju uz padine i puštaju je naniže u zemlju. To je sistem za sakupljanje vode star milione godina, koji radi bez pumpe i bez računa za struju.

El Sedro je deo sa najstarijim stablima, a Laguna Grande je mesto odakle kreće većina staza. Roke de Agando je ono što je ostalo kada je erozija pojela meke slojeve oko očvrsle magme - vulkanski prst koji stoji sam iznad doline.

Sela pod šumom

Agulo, Valjermoso i Ermigua sede na terasama ispod parka. Dolina Ermigue je obrađivana zemlja u stepenicama - ista tehnika koju ima i na balkanskim brdima, samo što ovde pod njom rastu banane i palme umesto vinove loze.

Iz kuhinje: gofio (brašno od pečenog žita), almogrote (namaz od tvrdog sira), gvisana voda, lokalna tortilja sa krompirom i vino od sorte forastera gomera koje ima samo tu. Ništa od toga nije dizajnirano za turistički meni - to je hrana sa ostrva gde nekada nije bilo mnogo izbora.

I tu je ono što najviše odvaja La Gomeru od svakog drugog ostrva: silbo, zviždani jezik. Pastiri su vekovima komunicirali preko dolina zviždanjem, zato što vika ne nosi tako daleko. Danas se uči na radionicama za posetioce, ali i u školama na ostrvu - što znači da nije muzejski eksponat, već živ jezik.

Ima i skok pastira, tehnika sa štapom za spuštanje niz strme padine, degustacije u porodičnim podrumima, kursevi pravljenja almogrota. Ostrvo se ne trudi da te impresionira. To je ređa osobina nego što zvuči.