Skip to content

Londonski VI startapi skupili 12 milijardi dolara za pola godine: šest dvadesetogodišnjaka pravi hakersku kuću u kojoj se spava

1 min. čitanja
Podeli
Londonski VI startapi skupili 12 milijardi dolara za pola godine: šest dvadesetogodišnjaka pravi hakersku kuću u kojoj se spava

Šest dvadesetogodišnjaka u istočnom Londonu živi u šestospratnoj zgradi pored vode i tvrdi da su izgradili nešto što Silicijumska dolina ne može: hakersku kuću u kojoj cilj nije da ne spavaš. „Holističko poboljšanje života”, umesto „12 nedelja, dolazi dan prezentacije” - tako koncept objašnjava Rouan Oldin, 26-godišnjak koji je lane prodao svoju prethodnu kompaniju za milione i sada vodi startap za primenjenu veštačku inteligenciju.

Kuća se zove Lift House - po liftu u zgradi i po nameri da podigne osnivače. To je jedna od vrlo malo kuća za zajednički život osnivača u Londonu, gradu u kojem ih na prste možeš izbrojati. U San Francisku ih ima na desetine, ako ne i stotine, u bilo kom trenutku.

Brojke iza mirne priče

Ovde je deo koji priču čini nečim više od životnog stila. Prema Dealroom-u, londonski VI startapi skupili su 12 milijardi dolara do sada u 2026. godini - od ukupno 14,7 milijardi koliko su skupili svi londonski startapi. Drugim rečima, preko 80 odsto celog londonskog rizičnog kapitala ide u jednu jedinu kategoriju. Šest kompanija prešlo je pola milijarde: Wayve, Superintelligence, ElevenLabs, Recursive, Ineffable Intelligence i Isomorphic Labs. Poslednje tri osnovali su ljudi iz DeepMind-a.

Upravo se na DeepMind poziva i Oldin kada brani miran pristup: „Osvojili su Nobelove nagrade i izgradili vrhunsku inovaciju bez ikakve pesme i igre.” Tu ima istine koja se retko izgovara u tehnološkom kontekstu - najbolja londonska VI firma nikada nije radila kao hakerska kuća sa 72-časovnim sprintovima.

Šta zapravo rade

Nedeljom grupa vodi dnevnik zajedno - praksa koju je uveo Dejvid Amor, 28, koji vodi firmu za treniranje mozga. Beleži se koliko je vremena svako proveo u prirodi, koliko dobro je jeo, koliko je pokretao telo. Utorkom uveče igraju odbojku u lokalnoj ligi. Ponekad igraju Catan ili idu na izložbe. Namirnice svako plaća sam, ali često kuvaju zajedno, a čišćenje je podeljeno.

„Jedem zdravije, treniram više i spavam više”, kaže Luk, 27, koji vodi firmu za marketing sa VI. „Uvek se pobrinem da imam ručak sada, što je nešto jednostavno, ali to nisam radio pre nego što sam živeo ovde.” Nije baš revolucija, ali je tačno suprotno od slike koju industrija prodaje o sebi.

Prisens Plam, 25, tehnološka stratežkinja, opisuje ljude u londonskom ekosistemu drugačije: „Malo je mirnije, uravnoteženije, autentično na neki način. Ne žele previše te startap-tehnološke muške poze. Žele malo balansa.”

Gde se priča raspada

A onda dolazi deo koji nijedan dnevnik ne rešava. Britanski osnivači nose sopstveni teret: kulturnu odbojnost prema riziku, sklonost ka skromnosti i stid vezan za neuspeh. Oni to nazivaju „sindromom visokog maka” - kada te mediji dignu samo da bi te rastrgli ako postaneš previše uspešan. Rezultat je ekosistem u kojem ljudi kriju pobede.

I američki investitori to znaju. Luk priča o investitoru iz Majamija koji mu je postavio isti uslov koji se sve češće čuje: preselite se. „To je sasvim česta praksa”, kaže on. On i njegov ortak Varun već su počeli sa širenjem u SAD i, uprkos tome što obožavaju London, ne isključuju preseljenje. Druga osnivačica, kako priča reporterka, dobila je poruku od vrhunskog investitora koji je neće finansirati ako se ne preseli - i preselila se, držeći porodicu u Britaniji.

„Svi pričaju o Londonu, svi su pozitivni prema zemlji - dok ne dobiju priliku da odu”, kaže Oldin. To je jedna rečenica koja opisuje više ekosistema od samo britanskog. Svako ko je radio u tehnologiji u regionu zna ovu scenu napamet: gradi se kod kuće, prodaje se kod kuće, a kapital koji nosi sledeću fazu sedi na drugom kontinentu i ima svoje uslove.

Ugovor o zakupu Lift House-a traje još oko godinu dana. Da bi ušao, treba da pokažeš hobi izvan sopstvene kompanije i interesovanje za fizičku aktivnost - kriterijum koji sam po sebi govori u kakvoj industriji živimo. „Kultura je da izgradiš nešto što traje”, kaže Oldin, „a ne da izgoriš jureći blesak.”