Skip to content

Ruski Il-76 sleteo u Niš zbog požara: 42 tone vode i jedna dobro režirana slika

1 min. čitanja
Podeli
Ruski Il-76 sleteo u Niš zbog požara: 42 tone vode i jedna dobro režirana slika

Ruski Il-76 Ministarstva za vanredne situacije sleteo je na aerodrom „Konstantin Veliki\" u Nišu. Avion je poslat u Srbiju po nalogu Vladimira Putina, radi pomoći u gašenju šumskih požara.

Mašina će biti angažovana u Deliblatskoj peščari, u koordinaciji sa Helikopterskom jedinicom srpskog Ministarstva unutrašnjih poslova. Protivpožarna verzija Il-76 može da nosi do 42 tone, odnosno 42.000 litara vode ili sredstva za gašenje.

Brojku vredi zadržati jednu sekundu. Četrdeset dve tone po letu - to je količina koju nijedna zemlja u regionu ne može sama da isporuči.

Požar koji ne popušta

Vatra u Deliblatskoj peščari još uvek je aktivna, a jak vetar otežava pokušaje stavljanja pod kontrolu. Izgorelo je oko 4.000 hektara i pored angažmana više jedinica sa zemlje i iz vazduha. Prema procenama stručnjaka, ovo bi mogao biti najveći požar zabeležen u ovom zaštićenom području.

Deliblatska peščara nije obična šuma. To je specijalni rezervat prirode, najveća peščana površina ovog tipa u Evropi, sa vrstama koje ne rastu nigde drugde u regionu. Ono što gori tamo ne obnavlja se za jednu sezonu.

Kada pomoć dolazi sa potpisom

Predstavnik ruskog Ministarstva za vanredne situacije se nakon sletanja zahvalio prisutnima na dočeku. Doček je, uostalom, bio organizovan - kamere, snimci, saopštenje da je avion poslat „lično po nalogu\" ruskog predsednika.

I tu dolazi deo koji vredi imenovati glasno: za čoveka čija kuća gori, poreklo aviona ne znači ništa. Četrdeset dve tone vode su četrdeset dve tone vode. Ali za one koji organizuju doček, slika ruskog aviona koji sleće u Niš vredi mnogo više od vode koju će izliti nad peščarom.

To nije optužba protiv pomoći. To je primedba o tome kako se pomoć pakuje.

Region koji gori svakog leta, a svakog leta iznenađen

Ovu scenu u nekom obliku gledamo svake godine širom Balkana - požar koji izmiče kontroli, lokalni kapaciteti koji nisu dovoljni, i potom avion iz inostranstva kao vest sa prve strane.

Pitanje koje retko neko postavlja je drugačije: zašto nijedna zemlja iz regiona nije imala svoju mašinu za takav posao kad je zatrebalo? Umesto toga, svakog jula i avgusta čekamo da se pojavi nečiji tuđi avion i to nazivamo solidarnošću.

Vetar nad peščarom ne pita ko plaća. Ali kada se ugasi, neko će morati da izračuna račun za to koliko dugo se region oslanja na tuđa krila.