Skip to content

Sedamnaest mrtvih za pet meseci: Rat SAD i Irana naplaćuje i kad ćuti

1 min. čitanja
Podeli
Sedamnaest mrtvih za pet meseci: Rat SAD i Irana naplaćuje i kad ćuti

Dok Vašington i Teheran mere snagu preko udara i tankera u plamenu, negde dalje od kamera broji se drugi račun - onaj u ljudskim životima. Američki Pentagon saopštio je da se ukupan broj poginulih američkih vojnika u skoro petomesečnom sukobu sa Iranom popeo na sedamnaest.

Poslednja dvojica poginula su u iranskom napadu na vazduhoplovnu bazu u Jordanu. Među njima i devetnaestogodišnja vojnikinja iz Teksasa - godine u kojima većina ljudi tek završava srednju školu. Odgovornost za napad preuzela je iranska Revolucionarna garda. Četvorica drugih vojnika ranjena su i hospitalizovana, a kasnije otpuštena.

Sedamnaest mrtvih za pet meseci rata koji niko nije objavio glasno

Ovo su prve američke žrtve od iranskih napada od marta naovamo. Pentagon je potvrdio i smrt vojnika pri kontrolisanoj detonaciji oborenog iranskog drona, kao i pronađene ostatke jednog vojnika ranije prijavljenog kao nestalog u borbi. Formalan prenos ostataka četvorice vojnika zakazan je za sredu.

Hronologija od početka godine niže je od sahrana. U martu je šestoro rezervista poginulo u direktnom iranskom napadu na operativni centar u luci Šuaiba u Kuvajtu. Nekoliko dana kasnije preminuo je narednik od povreda u Saudijskoj Arabiji. Dvanaestog marta još šestorica su poginula u padu aviona-cisterne KC-135 u zapadnom Iraku - taj put ne od neprijateljske vatre, već od nesreće. Rat naplaćuje i kad ne puca.

Otvoreni za razgovor - dok padaju udari

I tu dolazi deo koji čini sliku apsurdnom. Uprkos eskalaciji, američki predstavnici su preko vikenda izrazili nadu u diplomatsko rešenje. Državni sekretar Marko Rubio izjavio je da SAD „ostaju otvorene” za razgovore, a iranska strana pokazala je spremnost. Predsednik Donald Tramp pak kratko je prokomentarisao: „Veoma je tužno. Strašno je kad se ovakve stvari dešavaju.”

Tužno, strašno - a udari ipak nastavljaju desetu noć zaredom. Ako su obe strane „otvorene za razgovor”, ko onda drži prste na dugmadima? Balkan dobro zna ovu rečenicu: svako želi mir naglas, a na terenu niko ne želi da bude prvi koji će spustiti ruku. Pitanje nije da li ima volje za razgovor - već zašto je sedamnaest kovčega moralo da dođe pre nego što se ta volja uopšte pomene.