Skip to content

Kraj automatske najniže cene: Vlada je usvojila izmene Zakona o javnim nabavkama

1 min. čitanja
Podeli
Kraj automatske najniže cene: Vlada je usvojila izmene Zakona o javnim nabavkama

Vlada je usvojila Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o javnim nabavkama. Među rešenjima ima jedno koje direktno pogađa najstariju bolest makedonskog tendera: institucije više neće automatski birati najnižu cenu.

Uvodi se obavezna primena kriterijuma „najbolji odnos između cene i kvaliteta” pri izboru najpovoljnije ponude. To znači da u ocenjivanje moraju ući vrednost, kvalitet i dugoročna opravdanost ponude - ne samo brojka na dnu obračuna.

Zašto je ovo uopšte bio problem

Pravilo „najniža cena pobeđuje” zvuči kao zaštita od korupcije. U praksi je to mehanizam koji proizvodi dve stvari: ponude koje se spuštaju ispod realne cene da bi dobile tender, a zatim anekse, produžene rokove i dogradnje kojima se cena vraća na svoje. Rezultat je objekat, softver ili usluga koja košta više nego što je koštala najskuplja početna ponuda - samo raspoređeno u više dokumenata.

Ko želi da vidi kako to izgleda u brojkama, dovoljno je da proveri koliko je makedonskih infrastrukturnih projekata završilo na početno ugovorenoj sumi.

Ostale izmene

Predviđa se unapređenje Elektronskog tržišta nabavki male vrednosti, radi veće upotrebe i veće konkurencije među ekonomskim operatorima - mera predviđena za 2026. godinu. Kriterijum cena-kvalitet je aktivnost iz Reformske agende za 2027.

Proširuje se i nadležnost Biroa za javne nabavke u delu digitalnih alata za praćenje postupaka, prepoznavanje rizika i sprečavanje mogućih zloupotreba i koruptivnih praksi. Stvara se pravni osnov za veb-servise i automatsku razmenu podataka među institucijama.

Umesto dosadašnje periodične resertifikacije sa ponovnim polaganjem ispita, uvodi se sistem kontinuiranog profesionalnog usavršavanja za službenike za javne nabavke.

Gde je razlika između zakona i promene

Sve ove mere proizlaze iz Reformske agende i Plana rasta EU za Zapadni Balkan, što znači da su obaveza, a ne inicijativa. To ih ne čini lošima - čini ih proverljivim, budući da EU prati rokove.

Ali postoji tačka na kojoj zakon staje. Digitalni alat koji „prepoznaje rizike” proizvodi izveštaj; izveštaj ide kod nekoga ko odlučuje da li će postupiti po njemu. Državna komisija za sprečavanje korupcije već ima otvorene predmete koji stoje otvoreni dok se ugovori nastavljaju sklapati. Nijedan novi veb-servis to ne rešava.

„Najbolji odnos između cene i kvaliteta” takođe je kriterijum koji neko ocenjuje. Ko ocenjuje kvalitet, po kojim merilima, i šta se dešava kada je ocena sporna - to su pitanja na kojima će se videti da li zakon radi. Do tada imamo bolji tekst. Da li imamo bolje nabavke znaće se kada prvi tender bude poništen zato što je najjeftiniji bio najgori.