Ima domova koji se kupuju za adresu, i domova koji se kupuju za svetlost. Stogodišnja kuća u starom jezgru Sevilje, porodice Danijela Kamingsa - poznatog kao „kralj badema" - i njegove supruge Jolande Nijeto, pripada drugima. „Ono što nas je najviše osvojilo bila je prirodna svetlost koja je preplavljuje, zahvaljujući brojnim ugaonim prozorima", kažu oni. I to je srž celog projekta - ne raskoš koja se gleda, nego svetlost koja se oseća.

Renoviranje je krenulo od principa koji Balkan sve više razume: čuvaj staro, ukloni suvišno. Ostale su originalne mermerne stepenice i vidljive cigle na zidovima, ali su unutrašnje pregrade pale da bi se dobili veći, otvoreni prostori. Čak je i lift ugrađen tako da izgleda kao da ga je kuća oduvek čekala. „Uspeli smo da dodamo lift savršeno, gotovo kao da je kuća bila građena za njega", kažu vlasnici.

Iza priče stoji neočekivana biografija. Danijel je diplomirani ekonomista sa Stenforda sa MBA s Harvarda, a porodica vekovima uzgaja bademe u Kaliforniji - proizvodnja koja pokriva blizu 80 posto svetske ponude. Ipak, dom nije izložba bogatstva, nego ukusa skupljanog decenijama.

Najbolji primer za to je umetnička kolekcija - preko sto dela razasutih po celoj kući upravo zahvaljujući srušenim zidovima. Litografije, serigrafije, komadi s bauhaus-pečatom, a među njima i „Kleine Welten XIII" Kandinskog iz 1922. godine, prva ozbiljnija nabavka Danijela. Umetnost ovde nije ukras na zidu, nego deo načina života.

Raspored po sobama prati istu logiku - svaka prostorija ima svoju ulogu, ne samo izgled. Glavni salon sa savremenim sofama i preko sto dela na zidovima, bar u živoj crvenoj boji s ručno izrađenim stolicama, spavaća soba sa sačuvanim originalnim ciglama kao intimno utočište. A omiljeni ugao porodice nije nijedan od raskošnih - nego kuhinja.

„Naš omiljeni ugao se poklapa s celom porodicom: kuhinja. Tamo pripremamo i delimo obroke", kaže Danijel, koji tu i kuva. Tokom godine priređuju događaje za oko dvadeset ljudi - američki čili sa kukuruznim hlebom, proslava za Noć veštica, morski pirovi. Dom je građen za ljude u njemu, ne za fotografije iz njega.

Danijelovi dani izravnati su s devetočasovnom vremenskom razlikom s Kalifornijom - ustaje u 6:45, vodi sina u školu, a posao preko mejla i video-poziva vuče se do kasno uveče. Terasa s kamenim stolom i udobnim sedištima je mesto gde dan završava s vinom i razgovorom, ne s ekranom.

Na kraju, ovo nije priča o parama - one su vidljive, ali nisu poenta. To je priča o tome kako staro mesto dobija nov život a da ne izgubi karakter, i kako luksuz, kada je dobro izveden, ne vrišti nego šapuće. „Živim vrlo srećno u Sevilji; to je još jedno poglavlje u knjizi mog života", kaže Danijel. A kuća je, čini se, ta koja to poglavlje piše zajedno s njim.