Skip to content

Televizijski voditelj postaje kralj Tora u Ugandi, a majka preminulog monarha traži od suda da zaustavi krunisanje: testament pominje tajnog naslednika

1 min. čitanja
Podeli
Televizijski voditelj postaje kralj Tora u Ugandi, a majka preminulog monarha traži od suda da zaustavi krunisanje: testament pominje tajnog naslednika

Kada je Ojo Njimba Kabamba Iguru Rukidi IV seo na presto kraljevstva Toro, svet ga je zapamtio kao najmlađeg monarha na planeti. Vladao je tri decenije. U avgustu ove godine vlada Ugande objavila je da je preminuo - sa 34 godine, od raka, u okolnostima obavijenim misterijom. Bez supruge, bez vidljivog naslednika. Bar je tako izgledalo na prvi pogled.

Onda je progovorio testament. Prema običaju u zemlji, kralj je naslednika odredio tajno, a u dokumentu, tvrdi porodica, crno na belo piše da presto treba da pripadne njegovom sopstvenom sinu. Problem je što su lideri klana Babiito imali drugi plan - i taj plan se pokazao bržim od volje pokojnika.

Iz televizijskog studija na presto

Komitet za nasleđivanje izabrao je Edvarda Rukidija - poznatog novinara i televizijskog voditelja, lice koje je publika dosad znala sa malog ekrana, a ne sa kraljevskih portreta. On je sin pokojnog princa Kristofera Pola i unuk kralja Džordža Rukidija III, što znači da je rođak preminulog kralja. Izbor ima istorijsko opravdanje u lozi. Proglašenje je zakazano za danas, utorak, 29. septembar.

Zemlja se kiti za novog kralja, ali svečanost kvari jedna žena: Ojova majka. Ona uporno tvrdi da je njen sin ostavio direktnog naslednika, koga je lično odredio, i da upravo to dete treba da sedne na presto. Ne rođak sa televizije.

Kraljevska porodica otišla je pred Visoki sud i zatražila privremenu meru koja bi zaustavila proslave i čin krunisanja dok sud ne odluči o glavnoj tužbi. Argument je jednostavan: poslednja volja kralja je napisana, i neko mora da je poštuje. Klan se, pak, poziva na običaj. Obe strane tvrde da brane tradiciju - samo što svaka brani drugačiju.

Tu dolazi ironija. Kraljevstvo Toro je istorijski ključno, ali danas nema nikakvu političku moć - njegova uloga je simbolična i tradicionalna. Vodi se rat za krunu koja ne donosi vlast. Ili je možda upravo zato toliko žestok: kada je moć samo simbol, simbol postaje sve.

Balkan dobro zna kako izgledaju porodične svađe oko testamenta koji neko ne želi da pročita naglas, i rođaci koji se odjednom sete običaja kada im idu u prilog. U Toru na stolu nije njiva ni stan, nego presto. Da li će sud poštovati volju mrtvog kralja ili pravila živog klana?