Skip to content

Od „pištolja na vodu” do molbe NATO-u: Zagreb je promenio ton o srpskoj armiji

1 min. čitanja
Podeli
Od „pištolja na vodu” do molbe NATO-u: Zagreb je promenio ton o srpskoj armiji

Pre nekoliko godina iz Zagreba su stizali potcenjivački komentari o srpskoj armiji. Hrvatski predsednik Zoran Milanović tada se šalio da Beograd ima samo „pištolje na vodu" i otvoreno se pitao čime bi Srbija mogla nekoga da napadne. Danas isti Zagreb govori sasvim drugim tonom - i obraća se Briselu.

„Znači, Beograd je toliko slab, takvi ne mogu da vas napadnu. Šta će napasti, Kosovo? Čime? Pištoljima na vodu?" - bila je formulacija Milanovića.

Odgovor iz Beograda tada nije bio rasprava, nego nabavni plan. Srpski predsednik Aleksandar Vučić obećavao je nove rakete za avione i nove radarske sisteme, uz retoričko pitanje ka susedima: „Šta biste vi znali kakve sve rakete ćemo kupiti za naše avione i kakve sve radarske sisteme ćemo kupiti?"

Od podsmeha do molbe za pomoć

Vreme je pokazalo ko je vodio kakav račun. Umesto podsmeha, iz Hrvatske su počela da stižu upozorenja o rastu srpskih vojnih kapaciteta - do ocena da „Srbija ima oružje kakvo nema ni NATO". Posebnu pažnju privukle su informacije o nabavci kineskih raketa CM-400, koje se lansiraju s borbenih aviona MiG-29. Hrvatski ministar odbrane Ivan Anušić izrazio je nadu da će te rakete ostati u skladištu. Nada - to je reč koju je upotrebio ministar odbrane kada je govorio o tuđem oružju.

Hrvatski premijer Andrej Plenković se u međuvremenu obraća generalnom sekretaru NATO-a Marku Ruteu. Dakle mehanizam je poznat: kada sopstvena računica ne izađe, poziva se alijansa.

Iz Beograda je retorika mirna do stepena do kojeg verovatno i sam Vučić zna koliko mu dobro služi. „Ne učestvujemo u bilo kakvim osvajačkim pohodima ili u bilo čemu. Naše je da zaštitimo svoju zemlju, da zaštitimo svoje nebo, i u tome ćemo biti uspešni" - izjavio je on.

A mi u sredini

Obe strane ponavljaju da žele mir, a svaka od njih meri onu drugu kroz dugačak spisak nabavki. Makedonija nije ni u jednoj ni u drugoj priči - ali je između njih na karti, i u alijansi kojoj se Zagreb obraća. Kada susedi nadmeću raketnim sistemima i radarskim pokrivanjima, to nije daleka geopolitika; to je inventar na nekoliko sati vožnje.

Najzanimljivije u celoj razmeni nije oružje, nego vremenski okvir. Put od „pištolja na vodu" do zabrinutosti zbog srpskih raketa očigledno je bio mnogo kraći nego što se u Zagrebu računalo. Koliko vredi jedna efektna izjava kada sused, umesto da odgovori, počne da kupuje?